FILOZOFSKE I ZNANSTVENE ZABLUDE DIJALEKTIČARA

             HERAKLIT            HEGEL         MARKS         ENGELS

Četiri filozofa dijalektičra apokaliptičara koji su upropastili svijet.

Heraklit, Georg Hegel, Karl Marx i Friedrich Engels su grobari Zapadne filozofije, jer su uzeli dijalektiku kao veliku filozofsku spoznaju koja vodi do apsolutne umnosti, do apsolutnog duha kako je napisano u Hegelovoj " Fenomenologiji duha ".

U Njemačkoj filozofskoj ideologiji Marks i Engels su zadnji materijalistički filozofi klasične Euoropske dijalektičke filozofije koja je u primjeni s ruskim Lenjinovim i Staljinovim komunizmom upropastila svijet.

Fenomenologija duha je najvažnije Hegelovo filozofsko djelo.

Ono daje uvod u poznatu Hegelovu dijalektiku.

Hegelu je ideja bit svega.

Ideja je apsolutna, sveobuhvatna, i sveopća za svijest i svijet, duha i prirode, subjekta i objekta.

Duh se razvija dijalektički tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi.

Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta.

Umnost i zbilja istovjetni su, jedinstveni u svom temelju.

Hegel zato i insistira na tome " da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. " 

Svijet prožima jedinstvena dijalktička zakonitost.

Dijalektika u Hegela je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva.

U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta.

Dijalektika je tako logika, ali i ontologija.

Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.

Dijalektika je umnost koja shvaća trojednost teze, antiteze i sinteze, nešto slično onome što je Katolićkoj religiji Sveto trojstvo.

Kod Hegel je to teza, antiteza i sinteza, dok je u teologiji to Bog otac, Sin i Duh sveti.

No razlika je bitna, jer Hegel nalazi da se trijadni dijalektički hod prema apsolutnom duhu odvija principom negacije onoga što jest, zatim negacijom negacije kao višom razinom prethodne negacije sve do apsolutne konačne - zadnje negacije koja je apsolutni duh. Potpuna i konačna svijest o svijetu i duhu koji prožima shvaćeni svijet.

Teza je proizvoljno uspostavljena ideja.

Antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije te proizvoljno uspostavljene teze uslijed unutrašnjeg suprostavljanja i sukoba teze i antiteze u tezi, u prvobitnoj proizvoljnoj ideji koja je povezana sa stvarnošću.

Sinteza je negacija negacije, ukidanje negacije koja je antiteza te je time i afirmacija, treći je stupanj koji u sebi uključuje prva dva, t.j. tezu i antitezu u višem jedinstvu, koje postaje nova teza.

Sinteza ukida suprotnosti u ideji i stvarnosti i na taj način postaje početak nove više razine u odnosu na prethodnu.

Na taj način u Hegelovoj filozofiji teza, antiteza i sinteza putuju prema apsolutnoj sintezi kod koje dijalektika staje jer je sve obuhvaćeno, shvaćeno i ostvareno, pa se sve vraća prvobitnoj proizvoljnoj ideji, sve se vraća početku.

Teza i antiteza su glavni pojmovi Hegelove dijalektike, jer se prožimanjem teze i antiteze odvija život.

Svaki viši stupanj biva nadmašen višim stupnjem.

Sinteza nije završetak, već nova teza za novu antitezu i početak novog tročlanog niza.

Ovo su bili fragmenit  interpretacija  Hegelovih ideja. Tu  je nekoliko interpretatora  koji  kažu da se u prožimanju teze i antiteze i međusobnom prevladavanju i negiranju odvija neprekidan razvoj pojmova, života i stvarnosti uopće.

Svaki niži stupanj je negiran j, prevladan , nadmašen je višim stupnjem.

To je bit Hegelove dijalektičke filozofije koja postaje i intelektualni " znanstveni " aparat Marksove dijalektike, koja u društvenoj praksi ostvaruje negaciju negacije DIKTATUROM PROLETARIJATA.

Marx kaže da je u Hegela proturječnost koja implicira borbu suprotnosti vrelo svekolike dijalektike.

Marcuse kaže: " Dijalektika je moć negativnog mišljenja, koje negaciju poznaje kao središnji pojam dijalektike. "

Sljedbenici i interpretatori Hegelove i Marksove dijalektike kažu da su tri zakona dijalektike sveopća kao: Zakon prijelaza kvantiteta u kvalitet i obratno; Zakon prožimanja suprotnosti; Zakon o negaciji negacije.

Sva ta tri zakona razvio je Hegel isključivo kao zakone mišljenja.

Dijalektika je naprotiv bila ona filozofska metoda koju su Marx i Engels smatrali najvišim i revolucionarnim rezultatom dotadašnjeg razvoja filozofije, a u Hegelu su gledali mislioca koji je najdublje i najsvestranije razvio elemente dijalektičke filozofije.

Mi smo, pisao je Engels, " pojmove shvatili materijalistički kao odraze zbiljskih stvari, umjesto da zbiljske stvari shvatimo kao odraze ovog ili onog stupnja nekog pojma.

Time je dijalektika svedena na znanost o općim zakonima kretanja kako vanjskog svijeta, tako i ljudskog mišljenja.

Tako Engels dalje navodi " kod pozitivnog i negativnog kao dvaju polova suprotnosti imamo ne samo suprotnost nego isto tako i neodvojivost, prožimanje.

Priroda je proba za dijalektiku, i moramo priznati modernoj prirodnoj nauci, da je za tu probu pružila veoma obilan materijal, koji se gomila iz dana u dan, te je time dokazala da priroda u krajnjoj instanciji postupa dijalektički, a ne metafizički.

" Engels je pisao: " Dijalektika, vlada u čitavoj prirodi, a subjektivna dijalektika, kao dijalektičko mšljenje, samo je odraz sveopćeg kretanja u prirodi putem suprotnosti. 

Atrakcija i repulzija su dijalketičke antinomije. 

S magnetizmom započinje polarnost .

Negacije negacije je uvijek bila najveći problem kod objašnjavanja dijalketičkih pojmova.

Hegel je sa svojom " hijeroglifnoj filozofiji " nastojao izraziti formulu svijeta.

Po vlastitom priznanju, u svoju logiku uvrstio je sva Heraklitova gledišta.

Heraklitova dijalektička logika je otkriće grčke misli na kojem je Hegel gradio dalje.

A što je to na čemu je Hegel gradio dalje pokazuju crtice o Heraklitu:

Heraklit govori o jedinstvu svih bića, koja su u stalnoj promjeni.

Svijet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: sve je promjenjivo.

Sve teče ( panta rei ) formula je koja sažima njegovo učenje, koje je dijalektičko.

Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju.

Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja.

Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima.

Logos je kod Heraklita i jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom.

Heraklit je za simbol postajanja uzeo vatru. 

Njezina je toplina počelo života, njezina svjetlost prožima svemir , njezin plamen preobražava sve s čime se nađe u doticaju, nezaustavljivi je nemir vatre slika vječnog kretanja ( postajanja ).

Heraklit je držao da je vatra osnovna materija, počelo: sve se, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog.

Vatra je pokretač vječnog nastajanja.

Svijet je vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.

heraklit je u vatri  vidio prasupstanciju.

Ovaj svemir nije uredio nikakav bog, već je bio, jest i bit će vječno živi oganj koji se po određenim zakonitostima pali i gasi.

Odabrao je vatru zato što izaziva mnoge promjene.

Njegov osnovni princip je jedinstvo suprotnosti: Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, staro i mlado.

Postoji jedinstvo svijeta, ali to jedinstvo čini spoj suprotnosti.

Sve je prožeto suprotnostima, dan - noć, život - smrt.

On je smatrao da su upravo oprečnost i proturječnost među pojavama dokaz njihove stvarnosti, jer ništa ne ostaje isto nego se sve mijenja ili postaje.

Rat je otac svih stvari kao sukob među suprotnostima + - .

Rat, oprečnost, različnost i suprotnosti temelj su svijeta.

Vatra živi od smrti zraka, a zrak živi od smrti vatre; voda živi od smrti zemlje, zemlja od smrti vode .

Dva su procesa kojima se vatra pretvara u sve.

Put naniže - rat, borba, potreba.

Put naviše - sloga, mir, sitost.

Borbu suprotnosti shvaća kao suštinsko značenje za bivstvovanje Jednog.

Stvarnost je jedno i mnoštvo.

U Jednom je sve usklađeno.

Bog je dan - noć, sitost - glad, rat - mir, sve suprotnosti.

Heraklita se smatra revolucionarnim misliocem u cjelokupnoj povijesti filozofije, jer je kao načelo života u svijetu uzeo borbu.

Rat je roditelj svemu i car svemu: jedne je učinio bogovima, druge ljudima, jedne robovima, druge slobodnima.

Besmrtni su smrtni, a smrtni besmrtni, jer je život smrt onih a smrt onih život ovih.

Život i smrt odvojeni su samo vremenom.

U Hegelovu logiku su uključeni svi Heraklitovi stavovi.

Oni nisu samo neki poticaj i početak, već su temelj koji nosi misao, nadahnjuje, prožima i produbljuje.

Sam Hegel rekao je da se iza svake filozofije pojavljuje nova, koja tvrdi da ostale filozofije nemaju nikakve vrijednosti.

Svaka polaže pravo da je najzad pronašla ono pravo.

Iza Hegela došla je filozofija koja je njega opovrgla.

To je svakako Marks - Engels materijalistička filozofija.

Hegel je razmatrao osnovne postavke i vjerovanja kršćanstva.

Htio je shvatiti i izreći religioznu ideju svetoga trojstva, što očito postaje njegova dijalektička trijada.

Ako je duh jedinstvo koje daje smiso onda je također očito da je Hegelova sinteza nešto slično religijskom sv. Duhu.

Hegel je smatrao da je ljubav najprimjerenijim izraz za Boga iako je Duh dublji.

Poslije Hegela dolazi dijalektički filozofski " bubnjar " Marks koji u Hegelovoj dijalektici nalazi svemoćni misaoni alat koji pokazuje svijetu da mu je odzvonilo takvom kakav jest, t.j. mora biti NEGIRAN novom višom razinom koja dolazi kao neminovnost dijalektičkog procesa.

Budući je Marks čitao djela tadašnjih intelektualca kao što su u Njemačkoj Immanuel Kant, Georg Hegel, Ludwig Feuerbach , u Engleskoj Adam Smith i David Ricardo, u Francuskoj Jean-Jacques Rousseau, Charles Fourier, Henri de Saint-Simon, Pierre-Joseph Proudhon, Flora Tristan, Louis Blanc, Marks se napuhao do te mjere da je Hegelovu dijalektiku okrenuo naglavačke, spustio ju " na zemlju ", materijalizira ju i otkriva da je Hegelova apsoluitna ideja u društvenoj stvarnosti komunizam koji se mora pojaviti kao negacija negacije, budući je kapitalizam negacija feudalizma.

To je " genijalna " Marksova ideja koja je upropastila svijet 20. stoljeća!

Hegel je dijalektiku poimao kao stalni razvoj duha, pa iz tih razloga se kaže da je njegov pristup povijesti društva, države, čovjeka, idealistički.

Fundamentalna paradigma njegove dijalektike, kao što je već rečeno, je dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teze, antiteze i sinteze.

Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povijesti, kao i razvoj prirode.

Cjelokupna povijest, nije ništa drugo nego razvoj duha koji se ostvaruje kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh.

Ono što je vrijedno kod Hegela jest dijalektička metoda, koju preuzima Marx i daje joj zbiljsko, materijalističko određenje.

Prema njemu ideje nisu osnova postojećeg svijeta, života, već je to materijalni život, taj koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica.

Kod njega je dijalektika, povijest sama po sebi, kao povijest klasnih materijalističkih borbi.

Marks je povijest shvaćao kao objektivnu dijalektičku nužnost klasne borbe, podčinjenih i vladajućih.

Ovaj klasni borbeni odnos određuje povijesno kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, ka progresu.

Marks polazi od pretpostavke: " Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog."

Marks cjelokupnu povijest , izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao povijest klasnih borbi.

Ta borba se razrješava klasnog antagonizma u nastajanju jednog novog društva - socijalizma kao prijelaznog oblika ka komunizmu.

Marks proletarijatu daje uloga Mesije - Spasitelja, koji treba razriješiti sve probleme društva konstitucijom socijalizma i diktature proletarijata.

Marks jednu klasu uzdiže do društvenog savršenstva, u svakom pogledu, dok drugu klasu baca u ropotarnicu povijesti kao " truli kapitalizam ".

Sve što je do sada ovdje napisano je samo poznati misaoni okvir Zapadne dijalektičke filozofije koja započinje s " mračnim " Heraklitom i završava s                  " mračnim " Marksom.

Tu još ne postoji nikakva dijalektička praksa , ne postoje ni Mussolini, sa svojom političkom fašističkom partijom, ne postoji ni Hitler sa svojom nacional socijalističkom partijom, ne postoji ni Lenjin, ni Staljin sa svojom komunističkom partijom, a ne postoji ni Tito sa svojom Jugoslavenskom komunističkom partijom.

Postoje samo činjenica velike industrijske i intelektualne snage Njemačke, koja se u 1. Svjetskom ratu u Carskoj Rusiji našla pred porazom.

Obavještajne službe tadašnje Njemačke znale da se nad Njemačkom nadvija " bauk Marksovog ideološkog komunizma " kojeg promovira Židov Marks, a naročito ga dobro prihvaćaju ruski Židovi, zvani inovatori.

Time Nijemci nalaze dobar ideološki mehanizam za unutrašnje uništavanje Carske Rusije.

Znali su da se tadašnjom Europom kreće jedan naročiti ljubitelj Marksove filozofije i političke ideologije Lenjin.

Uzimaju ga za ideologa i predvodnika Oktobarske revolucije koja će uništiti Carsku Rusiju, osloboditi Njemačke trupe od poraza, i uspostaviti u praksi Marksov socijalizam s diktaturom proletarijata , a zatim i realni komunizam. 

Zato obavještajne službe Njemačke vrbuju Lenjina, plaćaju ga i tajno mu omogućuju prijevoz od Švicarske do Rusije u Lenjingrad gdje su već bile počele unutrašnje političke  dijalektičke borbe.

Uz oratorstvo i veliki nagon da iz Rusije napravi radničku državu Marksovih snova Lenjin uz suradnju ruskih Židova podiže Oktobarsku revoluciju 1917. godine pred karaj 1. Svjetskog rata.

Time se uspostavlja komunistička boljševička vlast po Marksovoj dijalektičkoj recepturi.

Uspostavom diktature ruskog proletarijata, proletarijat dobiva dijalektičku klasnu zadaću uništiti sve što je buržoasko i kapitalističko u Rusiji.

S tom ideološkom subverzijom počinje dijalektičko ostvarenje Marksove države.

Nitko tada nije ni slutio da je sve to velika podvala Njemačke, kao bi odagnala Marksovu revolucionarnu dijalektičke revpčucionarne negacije koje su prijetile Njemačkoj  prema Rusiji i time se ne samo spasila od komunizma u svom dvorištu, već i od vojnog poraza.

Mussolini fašizam uspostavlja u Italiji 1922. godine, dakle 5. godina nakon uspostavljanja komunizma u Rusiji.

Isto tako nacionalsocijalizam ( nacizam ) uspostavlja se 1919. godine, a Hitler kao vođa te stranke dolazi na vlast tek 1933. godine, dakle 16 godina nakon Oktobarske revolucije.

Do pojave Hitlera komunistička partija na čelu s Lenjinom, a zatim Staljinom u Rusiji je uspostavila apsolutnu diktaturu komunističke partije kao diktaturu proletarijata po recepturi  Marksa.

Teorijska dijalektička, a zatim i politička praktična zadaća proletarijata je, kao što je već rečeno, da negira sve što je kapitalističko i sve što je protivno socijalizmu i komunizmu koji objektivno dijalektički dolazi.

To je ta grozna zabluda filozofa dijalektičara i političara toga doba.

Uspostavlja se rigidna, diktatorska, represivna vlast koja svojim dijalektičkom metodom negiranja, t.j. likvidiranja ljudi uspostavlja Marksovu dijalketičku teoriju u praksi , koja se utemeljuje na Hegelovoj.

U ime ostvarenja Hegelove i Marskove dijalektike  Rusi ubijaju oko 40.000.000 svojih građana.

Time je dijalektička negacija negacije pokazana na djelu.

Rusi ubijaju sami sebe.

Tu vrstu negacije negacije negiranjem ljudi uveli su Heraklit, Hegel i Marks na potpuno pogrešnim spoznajama kao načinu napredovanja prema višem društvenom uređenju socijalizmu - komunizmu.

Nositelji i izvršitelji tog dijalektičkog zla uglavnom su bili Ruski Židovi inovatori, tadašnji obrazovani ljudi koji su jedini razumjeli Marksove dijalektičke, filozofske i političke poruke.

Ta poruka je, kao što se zna , bila: sve se bez milosti mora negirati što je kapitalističko, buržoasko, carsko, i bogatao seljačko ( kulaci ).

Dijalektička negacija poprima takve razmjere da postaje prijetnja kapitalističkoj Europi da se izvozni Marksov komunizma iz Rusije ponovno vrati u Njemačku, ali ne više kao ideologija, već kao komunistička praksa.

Njemačke Hitlerove obavještajne službe su znale što se radi u Rusiji i kakve su smrtonosne negatorske dijalektičke metode primjenjuju pri stvaranju stvarnog komunizma ( Gulazi ), i kakve su mu internacionalne namjere.

Njemačka nacional socijalistička država, za razliku od Ruske internacionalne socijalističke države, počinje se naglo naoružavati i počinje kopirati i primjenjivati ruske dijalektičke metode u Njemačkoj negiranjem neprijatelja nacizma.

Hitler, kao i Staljin postaje diktator i zločinac nad državljanima Njemačke prije izbijanja rata.

Uspostavlja se apsolutna partijska vlast, u Rusiji komunistička, a u Njemačkoj nacistička.

Država postaje sustav iznad svega.

Oba sustava propagiraju socijalizam i ljevičarenje.

Isto čini i fašizam u Italiji , s tom razlikom, što je Njemački nacizam umjesto negacije kapitalista, buržuja i kulaka, kako je bilo u Rusiji, uveo negaciju Židova i po njima nižih vrsta ljudi.

Dakle, oba državna politička sustava već u svojoj uspostavi postaju zločinačka, ubijajući vlastite državljane kao neprijatelje režima.

Radnička klasa Rusije je nova Hegelova i Marksova dijalektička teza koja dijalektički mora negirati vlastitu antitezu.

U Rusiji to su kapitalisti, a u Njemačkoj to su Židovi.

Budući je komunizam u Rusiji bio dijalektički napredniji u negaciji negacije od nacizma, logično je i prirodno da je Europom zavladao strah od komunizma s parolom " bauk komunizma kruži Europom " , a ne da " kruži bauk nacizma nad Europom ". Bauk nacizma se javlja tek pred sam početak 2. Svjetskog rata kada počinju likvidacije komunista u Njemačkoj i kada počinje obilježavanje Židova za uništavanje ( holokaust ).

Fašistička Italija i Mussolini koji je također bio socijalist ljevičar su beznačajni za Hegelovu i Marksovu dijalektičku teoriju, jer je privredni, industrijski, intelektualni i politički potencijal bio u Njemačkoj, a ne u Italiji.

Njemačka je bila sila , a pod vlasti nacista je postala velesila u tadašnjem svijetu s najvećim privrednim, ratnim i intelektualnim potencijalom.

Taj potencijal postaje nacistička teza novog svjetskog poretka koji mora ući u dijalektičku borbu sa svojom antitezom.

Ta antiteza je komunistička teza novog svjetskog poretka.

Tako se nacizam i komunizam javljaju kao prava dijalektička teza i antiteza koje moraju uči u sintezu, a sinteza je borba - rat, kako po Heraklitu, tako i po Hegelu i Marksu.

I to se dogodilo!

Cijena je : ubijeno oko 200.000,000 ljudi, od čega su oko 170.000.000 ubili  komunisti i oko 30.000.000 nacisti.

Već to kazuje da je riječ o velikoj - grandioznoj zabludi filozofije i znanosti prošlog stoljeća, jer se pokazalo, da je prava dijalektika za čovjeka ubojita i smrtno - negatorska.

Zabluda je u tome što su " veliki " umnici toga vremena svoja istraživanja i percepcije svijeta nalazili samo u linearnosti, jednosmjernosti, hijerarhiji vrijednosti k boljem i naprednijem od postojećeg, prema višem savršenstvu sve do apsolutnog duha, ili savršenstvu apsolutnog komunizma.

Zabluda je i u tome što su dijalektiku shvaćali kao borbu dualističkih pojava i kao borbu i uništavanje onoga što odlazi, a uzdizali su sebe i ono što dolazi.

U slučaju nacizma to je idealna arijevska rasa, a u slučaju komunizma to je idealna radnička klasa.

Tako se teorijska dijalektička negacija posredovanjem antagonističkih entiteta i represivne sile pokazala svoje znanstveno lice kao masovni zločin, koji prvi čini komunizam u Rusiji, a zatim tek nacizam u Njemačkoj.

Zabluda dijalektičke filozofije i znanosti je i u tome što su tadašnji filozofi i političari bili uvjereni da je dijalektička borba, a ne komplementarnost i suradnja uzrok svih promjena i bit svakog napretka.

Zar nije bilo katastrofalno učiti ljude da je ruža negacija vlastitog pupoljka, ili da je pupoljak negacija vlastitog sjemena. Ili, da je lijepa orhideja negacija ružne orhideje!?

Da su to bile katastrofalne pogreške dokazuje i činjenica da je po tim dijalektičkim teorija komunizam negacija kapitalizma, što je povijest pokazala kao veliku laž.

Hegel nije znao što će i kuda će s apsolutnim duhom.

Isto tako Marks i marklsisti nisu znali što će i kuda će s komunizmom.

Što će se dogoditi nakon što se ostvari Apsolutni duh, ili što je s dijalektikom nakon ostvarenja komunizma? Više nema kretanja prema višem, pa nema ni dijalketike.  

Što i tko će negirati te razine pojavnosti?

Što je Apsolutni duh, a što komunizam u kontekstu njihovih dijalektičkih teorija.

 Da li je to teza, antiteza ili sinteza.

Ako su teza ili antiteza onda moraju biti prevladane nečim VIŠIM od Apsolutnog duha ili komunizma, a ako  su to dijalektičke sinteze onda se dijalektički moraju raspasti na novu tezu i novu antitezu.

Što je to, nitko od njih nije imao pojma, te iako nisu imali pojma, natjerali su milijune ljudi da se bore za komunizam, koji je nakon 70 godina ideološkog i praktičnog terora  raspao i vratio se kapitalizmu.

To je najbolji dokaz da dijalektička teorija od Antike do Hegela i Marksa ne vrijedi ni pušljiva boba, jer su entitete pojavnosti u svijetu shvaćali kao entitete suprotnosti, međusobne borbe, a ne kao entiteti koji se dopunjavaju, komplementiraju, surađuju i stvaraju život.

Takva percepcija i takva interpretacija dijalektike je velika pogreška umnosti 19. i 20. stoljeća, a i onih stoljeća u kojem je živio Heraklit s posljedicom velikih ljudskih tragedija i ratova koji su doveli dijalektičke suprotnosti do samouništenja, što i je prava poruka Hegelove i Marksove dijalektike, a ne humanizam i sve one njihove gluposti o slobodi radnika čovjeka.

Ako se vratimo Hegelu, onda njegova intelektualna " muka " uzrokovana je njegovim, kao i Heraklitovim nepoznavanja Boga i logosa Ishodišta, koji je ovdje iscrpno opisan i slikama pokazan.

Oni nisu imali pojma o polarnostima svijeta, o strukturi materije, o DNA molekuli, o kiralnim molekulama, nisu imali pojma ni o inverzijama i t.d. ne zato što su bili glupi, već zato što su tadašnje spoznaje bile površne, nedostatne i netočne.

Uzmimo samo Heraklitovo veličanje vatre, a da taj " mračni " filozof nije imao pojma da je vatra četvrto agregatno stanje materije - plazma.

Dakle, nema nikakve razlike između krutog, tekućeg, plinovitog i plazme osim u energetskom potencijalu.

Ti filozofi dijalektičari nisu imali pojma ni o ekvivalenciji mase i energije, pa naravno nisu mogli ni imati pojma da će se na Zemlji pojaviti " vatra " kao što su atomska i nuklearna bomba.

Što je sada tu teza, što antiteza, a što sinteza, ako se eksplozija nuklearne bombe odvija fuzijom     ( sintezom ) atoma vodika u " višu " razinu Helija ?

I konačno, ti filozofi dijalektičari ništa nisu znali o istodobnosti  vala i čestice, ništa nisu znali  o kvantima.

Apsolutno ništa nisu znali o antimateriji, što bi prema njihovoj dijalektici trebala biti antiteza materiji.

Danas znamo da je sinteza takvih stvari , anhilacija materije koja je temelj dijalektičkog materijalizma.

Što je sada tu s dijalektikom ? Sinteza materije i antimaterije znači apsolutno iščezavanje svega što su materijalistički dijalektičari smatrali materijom, s kojom su izvarali sebe i svijet.

Da su svi ti filozofi bili u velikoj zabludi govori i činjenica da nikada nisu pisali o dijalektici vlastitog života, o dijalektici ljudskih života, ili nikada ništa nisu pisali o dijalektici biologije.

Nisu pisali zato, što bi morali napisati da je muško teza, a žensko da je antiteza.

Morali bi napisati da je koitus njihova sinteza s opisom biološke ljubavi.

U takvoj dijalektičkoj biološkoj sintezi je negacija i negacija negacije, a svaki novi život po tome bi trebao biti negacija negacije, jer negira negaciju koja je već bila negacija.

Pa bi tako ispalo, da sin ili kćerka negiraju oca ili majku, koji su negirali svog oca i majku - djeda i baku pa su zato negacija negacije, dakle, sve glupost za gluposti.

Ti dijalektičari naravno ništa nisu znali o četvornoj strukturi i logosu DNA molekule, a još manje su znali da je " motor " biologije i svijeta četveropolan, a ane dvopolan.

Njihova trijada je linearna , dvodimenzionalna i plošna, a to znači i pogrešna.

Ti dijalektičari također nisu znali da postoji valna destrukcija i konstrukcija, što bi po njihovim teorijama valna destrukcija bila negacija negacije, jer se dva vala uzajamno negiraju do apsolutnog iščezavanja, kao i kod sinteze čestice materije i antimaterije, dok bi valna konstrukcija bila afirmacija, jer se dva vala uzajamno interpoliraju i na taj način stvaraju viši val.

Oni nisu znali da sinteza može biti destruktivna i konstruktivna.

Dijalektičari su se prikloni destruktivnoj sintezi i po prirodi izbora uništili svijet.

Izabrali su zlo, a ne dobro!

U prošlom članku pisano je o crnoj rupi u svemiru koja je apsolutna negacija svega što je blizu te rupe i u njoj.

Je li to možda dijalektička negacija, a bijela rupa afirmacija?

Dakle, vidimo koliko su filozofi dijalektičari griješili i pogriješili kada su svijetu ponudili novu komunističku budućnost u linearnom poretku nakon negiranja kapitalizma.

U prirodi polarnosti, u prirodi polarne dvojnosti u biologiji, fizici, kemiji i astronomiji nigdje nema negacije kako su ju shvaćali i tumačili Hegel, Marks, Engels i njihovi apologete.

U biologiji bića stare, nestaju, ali se istodobno stvaraju nova bića, što bi trebalo biti poznato svakom filozofu.

To starenje  i stvaranje je inverzija polarne prirode, a ne dijalektičke.

Mi danas svi znamo da se istoimeni polovi odbijaju, a raznoimeni privlače.

Privlačenje bi trebala biti dijalektička sinteza, a odbijanje dijalektička teza i antiteza.

Tako bi ljubavni život životinja i čovjeka trebao biti život sinteze raznoimenih polova, a borba mužjaka  bi trebala biti dijalektička borba istoimenih , gdje je jedan rogonja teza, a drugi je antiteza.

Prema svemu rečenom, velika filozofska i znanstvena zabluda dijalektičke filozofije i znanosti je u tome, što je posljedica te zablude smrt miliona ljudi diljem svijeta zato što je nekoliko ljudi ( Heraklit i Hegel teorijski, a Marks, Engels, Lenjin, Staljin i Tito praktički ) dali ubijati ljude u ime uspostavljanja komunističke države s uređenjem prema velikoj intelektualnoj spoznaju da kapitalizam mora dijalektički propasti, te da se dijalketički znanstveno mora  uspostaviti socijalizam, a zatim komunizam.

Od svega, kao što znamo, ostalo je veliko ništa koje opsuju kosturnice diljem svijeta kao dokaz dijalektičke negacije na djelu.

Države koje su primarno zaratile u 2. Svjetskom ratu bile su istoimenog pola, a ne raznoimenog kako se lagalo i još uvijek laže.

I za karaj: svi bi konačno trebali znati da je Mussolini 3 godine  poslije osnivanja partije došao na vlast i još ju je 5 godina  utvrđivao, dok je Hitleru trebalo 13godina .

Za cijelo to vrijeme dok ih nije bilo na vlasti u Rusiji se naveliko negiralo ( ubijalo ) ljude.

Dijalektičko zlo je filozofski krenulo iz Njemačke, ostvarilo se u SSSR- u, i ponovno se vratilo u Njemačku.

Be first to comment this article

Only registered users can write comments.
Please login or register.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved